ALERGIJSKI RINITIS: „Sprečiti ili lečiti?“

Alergija, u osnovi, predstavlja nepravilno funkcionisanje imunog sistema. 
Kao što znamo, imuni sistem je neophodan za odbranu organizma od infekcija. Međutim, u nekim slučajevima, kod predisponiranih osoba može da se desi da imuni sistem prekomerno odreaguje na jednu ili više supstanci iz normalnog okruženja, koje inače po svojoj prirodi nisu štetne, i da izazove niz reakcija koje će dovesti do pojave simptoma alergije. Ovakve supstance se nazivaju alergenima.
Najčešći alergeni su: polen, hrana, ubod insekta, grinje, kućna prašina, životinjske dlake.

Mehanizam nastanka simptoma alergije:
Kada osoba sklona alergijama dođe u kontakt sa određenim alergenom njen imuni sistem taj alergen doživljava kao neprijatelja i počinje da stvara antitela kako bi se odbranio. Mehanizam ove reakcije se, pojednostavljeno, zasniva na sintezi IgE antitela u odgovoru na antigen (alergen), zatim se IgE antitela vezuju za mastocite (što priprema mastocite za brzu reakciju pri ponovljenom kontaktu sa alergenom), zatim, ponovnim unošenjem alergena, IgE antitela vezuju alergen, međusobno se unakrsno povezuju, tako šalju signal mastocitima koji kreću da oslobađaju medijatore, od kojih je najznačajniji histamin.
Histamin, zajedno sa ostalim oslobođenim medijatorima dovodi do vazodilatacije, kongestije, eksudacije i pojačane sekrecije sluzi, dok je stimulacija senzornih nerava odgovorna za svrab i kijanje. Lokalizacija alergijske reakcije zavisi od načina unosa alergena, ali je sasvim logična, s obzirom da su mastociti ćelije koje se u izobilju nalaze ispod površine kože, u nosu, očima, plućima i gastrointestinalnom traktu.


Simptomi alergijske reakcije zavise od toga na koji način alergen ulazi u telo. Na primer, polen koji se udiše kroz nos, obično uzrokuje simptome u nosu, očima, sinusima i grlu. Svima poznata reakcija na polen je alergijski rinitis. Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije oko 25% stanovništva u svetu boluje od nekog oblika alergijskog rinitisa: perenijalnog (koji može da se javi bilo kada) ili sezonskog alergijskog rinitisa (javlja se sezonski, najčešće u proleće ili jesen) – po pravilu traje od početka marta do početka oktobra.

Najčešći simptomi alergijskog rinitisa su: učestalo kijanje, zapušen nos i curenje vodenog sekreta iz nosa, svrab i crvenilo nosa i očiju, osećaj peckanja i suzenje očiju, te nadražajni kašalj i grebanje u grlu. Neretko se javlja i glavobolja, kao i smanjenje koncentracije, što može dovesti do značajnog smanjenja kvaliteta života alergične osobe.

Prevencija alergijskog rinitisa:

Kada govorimo o prevenciji, prvo i osnovno je da se u svakom pogledu, koliko je to moguće, izbegne kontakt sa alergenom.

Osobe koje već imaju iskustva sa alergijskim rinitisom, posebno kada je sezonski tip u pitanju, mogu, ukoliko na vreme krenu sa primenom, uspešno da spreče pojavu simptoma upotrebom nekog od biljnih preparata koji su lako dostupni u apotekama, potpuno bezbedni i veoma efikasni. Ovi preparati su specifičnog sastava, čiji aktivni principi „vraćaju imunitet na pravi put“ tako što smanjuju imunološki odgovor na potpuno neškodljive supstance iz neposredne okoline čoveka, a imunitetu ostavljaju da se „fokusira“ na one koje su zaista štetne (uzročnici infekcija). Mogu se koristiti neograničeno dugo. Takođe, ovi preparati pomažu standardnoj terapiji alergije, i sinergistički značajno umanjuju ili potpuno eliminišu simptome alergijskog rinitisa.

Ne treba izostaviti ni homeopatske lekove koji deluju direktno na simptome, i koji se koriste, takođe, u prevenciji ili kao pomoćna terapija kada do simptoma ipak dođe. S tim što treba imati u vidu, da je odgovor organizma na homeopatski lek krajnje individualan i obuhvata različite simptome.

Takođe, veoma efikasni u prevenciji simptoma sezonskog tipa alergijskog rinitisa su se pokazali lekovi, tzv. stabilizatori mastocita, koji su mnogo manje efikasni kod nesezonskih oblika, jer im, u proseku, treba mesec dana da ublaže simptome, i gotovo potpuno neefikasni kad se pojave simptomi alergije.

Jedan od najefikasnijih načina prevencije jeste da se potpuno promeni alergijski status organizma – Imunoterapija.
Imunoterapija je postupak desenzitizacije subkutanom primenom sterilnog rastvora poznatog alergena u rastućim dozama. Na taj način pacijent razvija toleranciju na alergen koji mu stvara tegobe. Međutim, imunoterapija nije uvek moguća, naročito ako je pacijent alergičan na više od jednog specifičnog agensa okoline.

I na kraju, kada primena preventivnih mera nije dovoljna, a imunoterapija se ne može primeniti, primenjuje se medikamentozno lečenje.
Postoji veliki broj različitih lekova koji se mogu primenjivati u cilju eliminacije simptoma alergijskog rinitisa, postoji i veliki broj lekova i medicinskih sredstava koji služe kao suportivna terapija, kao što su nazalni dekongestivi, morske, odnosno slane vode različitih koncentracija natrijum-hlorida, sa ili bez dodatka Ectoina, bikarbonata itd. Međutim, u daljem tekstu ćemo se zadržati na osnovnim preporukama za lečenje ovih simptoma. 

Lekovi prvog izbora su intranazalni kortikosteroidi i antihistaminici za oralnu i/ili intranazalnu primenu.

Intranazalni kortikosteroidi imaju široku i rastuću primenu kod alergijskog rinitisa. Neizostavan su deo terapije kod pacijenata koji imaju umerene do teške simptome perenijalnog alergijskog rinitisa, bilo da se koriste kao monoterapija ili u kombinaciji sa antihistaminicima. Pacijenti sa sezonskim alergijskim rinitisom bi trebalo da počnu sa terapijom pre početka sezone polena kako bi se postigao maksimalan efekat. Zbog brzog dejstva, u određenim situacijama ovi lekovi mogu da se koriste i po potrebi. Oni sprečavaju i otklanjaju nazalne simptome rane faze alergijskog odgovora kao što su zapušenost nosa, kijavica, curenje iz nosa i svrab. Međutim, u nekim slučajevima izražene kongestije može biti otežano dopremanje leka na mesto delovanja, i zbog toga je pre njega potrebno primeniti nazalni dekongestiv (najčešće je dovoljno primenjivati ga 3 dana, maksimalno 5) ili bar hipertonični rastvor morske/slane vode. Intranazalna primena kortikosteroida se uglavnom veoma dobro podnosi, jer je stepen resorpcije veoma nizak, tako da su sistemski efekti izuzetno retki u preporučenim dozama.

Oralni i intranazalni antihistaminici spadaju u prvu liniju terapije epizodičnih i blagih simptoma alergijskog rinitisa.  Antihistaminici jedino u kombinaciji sa intranazalnim kortikosteroidima imaju mesto u terapiji umerenih do teških simptoma. Antihistaminici su, uglavnom, hronična terapija i predisponirane osobe bi trebalo da počnu sa primenom nešto pre početka sezone alergija pa sve do završetka iste. Što se tiče oralnih antihistaminika, uglavnom se propisuju antihistaminici II generacije, zbog znatno manje izraženog sedativnog potencijala i uopšte manje neželjenih efekata u odnosu na I generaciju. Iako su, relativno bezbedni lekovi, njihova upotreba je moguća jedino uz konsultaciju sa nadležnim lekarom koji ima uvid u kompletno zdravstveno stanje pacijenta.

Intranazalni antihistaminici deluju znatno brže nego oralni oblici, dajući iste efekte. Međutim, njihov nedostatak se ogleda u tome što su značajno manje delotvorni kod okularnih simptoma (svrab, crvenilo, suzenje očiju) nego sistemski antihistaminici.

Na kraju, najvažnije je da, kada osetite navedene simptome koji veoma podsećaju na simptome prehlade, ne isključujete mogućnost da je u pitanju alergija, čak i ako je nikada pre niste imali, i da posetite svog lekara. Što pre počnete sa terapijom lakše ćete podneti simptome koji prate alergijski rinitis i oni će značajno kraće trajati. Ukoliko već znate da bolujete od sezonskog rinitisa, na vreme krenite sa prevencijom kako biste lakše prebrodili period koji sledi. Veoma je važno i da se striktno i disciplinovano pridržavate propisane terapije i da poslušate sve savete svog lekara ili farmaceuta.

Sanda JOKSIMOVIĆ
magistar farmacije

Zdravstvena ustanova „LIPA LEK“ apoteka